Stranci u noci

Kao i svako drugo vece izasla sam u setnju.Secam se da je bilo jako hladno.Cula sam neku muziku.Pomislila sam da dolazi sa trga pa se uputih tamo.Neki bend je nastupao.Videh da se masa okupila.Male grupice prijatelja pevaju zajedno zagrljeni,parovi se drze za ruke,poljupcem obelezavaju svoju pesmu.
A ja stojim u masi i posmatram…
Kroz glavu mi prolaze sve te srecne duse.
Jedne oci privukuse mi paznju.Jedan momak koji je isto tako poput mene stajao tamo sam,posmatrao,razmisljao.
Neko vreme smo se samo gledali.Ovlas se nasmejah.
Krenuo je prema meni.
-Cao ja sam Marko,rece.
-Mia,drago mi je,uzvratila sam.
Narednih par minuta smo stajali jedno pored drugog ne prozborivsi ni rec.
-Volim ovu pesmu,rekoh da prekinem neprijatnu tisinu.
-Tu pesmu jednostavno ne mozes da ne volis,uzvratio je.
Nasmejao se.Tada sam primetila da ima najlepsi osmeh koji sam ikad videla.Uhvatio me je za ruku.Prihvatila sam je.Pustila sam da se nasi prsti ukrste iako je on za mene tada bio potpuni stranac.I jeste,sem njegovog imena nisam nista znala,ali imala sam osecaj kao da ga poznajem ceo zivot.
Odjednom sam osetila nervozu,kao oni leptirici u stomaku koji se pojave kad si na prvom sastanku i kad si zaljubljen...
Privukao me je blize sebi.Stavih ruke oko njegovog vrata.Tiho mi je pevusio dok sam sam se ja prepustila njegovom glasu,ovoj noci,dopustila mu da me drzi u svom zagrljaju.
Steta sto je ova pesma morala da se zavrsi.Nisam vise cula njegov glas,a zelela sam jos,jos da ga slusam kako mi peva,kako peva samo za mene.Pogledao me je jos jednom tim ocima boje kestena.Bili smo toliko blizu da sam mogla da osetim dah njegovih usana.I odjednom sam ih osetila na svojima. I tada,kao da je ceo svet nestao.Ljudi oko nas su postali nevidljivi.Muzika se vise nije cula.Postojali smo samo mi.
Zelela sam da ovaj trenutak traje zauvek,da se nase usne nikad ne odvoje.
Kao carolijom,odjednom se vratismo u stvarnost.
***
Izasli smo iz mase i otisli smo do obliznje klupe.Secam se,te noci,razgovorali smo do sitnih sati.Nisam osetila hladnocu,nisam primetila da je pocelo da svice...
Zelela sam da se vise nikad ne razdvojimo...da ovo ne bude samo jedna noc u kojoj smo jedno drugom bili uteha i na koju cemo brzo zaboraviti.
Zelela sam da ga upoznam bolje.Svaki deo njega,njegove vrline,mane,slabosti,ono sto ga ispunjava.
Ali svanulo je,oboje smo bili zeljni sna i to jutro je svako otisao svojim putem.A svakog narednog dana nasi putevi bi se ponovo ukrstali i tako u krug.


Čekanje

Novi Sad je polako poprimao boju veceri.
Stajala sam tamo,kod cuvenog sata na  Petrovarainskoj tvrdjavi.Nema lepseg pogleda od ovog,pomislila sam.Jos jedan dokaz da zivim u najlepsem gradu na svetu.
Odlutase mi misli ka Tebi.Tu si.Tako blizu.A tako daleko.
Osetim tvoj pogled.Vidim tvoj osmeh.
Cinis mi se tako dalekim.
Ne poznajem te.
Iako nas je sudbina toliko puta spojila,i dalje te ne poznajem.
Sad sam ti najbliza.
Cekam te da dodjes.
Nema te.
A ja i dalje cekam,mislim mozda,desice se jos jedan slucajni susret.
Tada cemo se standardno pogledati i proci jedno pored drugog kao i uvek.
A mozda i kazemo nesto...
mozda to bude pocetak neceg novog...
neceg sto oboje toliko prizeljkujemo...
Ali ne...
ja sam sanjar...
zamisljam  nemoguce...
dalje od pogleda necemo otici...